Life.
Ova žena je ćudljiva, vječiti april. Vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka. Svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak. Slučajno je ovdje. Obična je samo kad zaboravi.
roses:11469

28.04.2019.

ide.

Dragi naši u domovini napisala bih vam da smo, hvala Bogu, dobro i zdravo, kao što i vama od sveg srca želimo, ali i kod nas u tuđini su takva vremena da je nepristojno kazati da ste dobro, kad nikome nije.

Kako si?

— Dobro.

— Hajde, neka je bar nekom danas dobro! — kažu vam utjerujući vas u krivicu. Ako kažete da niste dobro, prenijet će glas da ste na samrti.

Znajući to, ljudi su izmislili najmanje stotinu varijanti odgovora na to pitanje: Kako si? „Gura se…“, „Ide, ide, pa stane!“, „Kako drugi hoće!“, „Živi se…“, „Životinjari se“, „Provlačim se nekako!“, „Langzam, langzam, aber ziher!“ i da ne nabrajam dalje… Ali najljepši odgovor svakako je „Pomalo…“. U njemu ima neke stare lukavosti i mudrosti: on je kao bajalica, magična riječ koja čuva od nesreće. „Pomalo“ kao da govori neprilikama da zaobiđu njegovog vlasnika, jer je beznačajan i nikome ne zauzima mjesto. „Pomalo“ je filozofija skromnosti i neprimjetljivosti u životu. Ta riječ je proizvod vječne mudrosti i opreza: slična je onoj ploči koju je na grudima nosio neki luđak, a na kojoj je pisalo: MOLIM DA ME SE NE PRIMJEĆUJE.

Ali, najbrojniji su oni koji vas pitaju kako ste, a uopće i ne sačekaju odgovor. Viče vam tako čovjek s druge strane ulice: „Kako si?“, a vi mu odviknete da vam je umrla majka i da se baš vraćate sa sahrane, ili da morate na operaciju u bolnicu, a on maše i dovikuje: „Onda, da ne kvarimo!“ ili diže palac uvis: „Bravo! Samo naprijed!“. Ili kad vas u tuđini pitaju „Alles gut?", pa kažeš da jest jer i onako znaš da ih nije briga. I kod vas i kod nas, naime, „kako si?“ ne znači ama baš ništa.

Da bih prekinula tu laž, odlučim jednog dana da stvarno, ali stvarno, ispričam kako sam onome tko me bude pitao. I evo ga, vidim ide mi u susret brzim korakom, očigledno se nekuda žuri. Dovikuje mi: „Zdravo, kako si?“ i hoće da prođe, ali ja ga hvatam za rever jakne i počinjem da pričam. Obavještavam ga da mi je donji pritisak sto dvadeset a gornji dvjesta, da me je uhvatio išijas, i to u desnu nogu… (otima se, ali ga ne ispuštam), što se tiče materijalnog stanja prezadužena sam, a nitko ništa ne plaća; noćas me uhvatila gorušica, a i pas mi nije dao oka da sklopim jer je u blizini neka kučka u tjeranju pa se uznemirio, skupa mi stanarina i susjedi mi arapi koji su samo noću aktivni.. Najzad, on se otme i otrči kao bez glave. Kladim se da skoro neće nikoga pitati kako je.

Čovjek se ipak katkad zaželi da ga netko pita kako je i da ga to zaista zanima, ali to je danas nemoguće. Još jedino kod vas u najzabitijim selima ljude zanima kako su drugi. Susretneš seljaka na putu, nazove ti Boga i zastane, pa pita: Kako si? Kako familija, imaš li djece, jesu li ti živi roditelji, možeš li živijeti od svoga posla i kuda si se uputio? I sve ga to zaista zanima!

U tuđini se godinama susrećemo sa susjedima, a ne znamo ni tko su, niti kako se zovu! Zujimo u liftovima licem u lice, a ne progovaramo ni riječi. Na ulici se ne pozdravljamo. U kakvom to svijetu živimo ?

Mislim da bi svijet, kojim smo nezadovoljni, trebalo početi popravljati najprije od tog naizgled tako nevažnog pitanja „Kako si?“, koje je sasvim izgubilo smisao. Počnimo, dakle, da se zaista zanimamo kako su naši bližnji, saslušajmo ih pažljivo i potrudimo se da ih shvatimo. Možda je u tome izlaz.


Stariji postovi